Želite li poći kamenitim stazama vrijednih i plemenitih gorštaka čije umijeće stvara gurmansku magiju, onda ste na pravom mjestu, Staze sira i meda Istočne Hercegovine.

Hercegovina, zemlja koja na magičan način ujedinjuje znanje, umijeće i plemenitost svojih stanovnika sa surovom klimom i često puta oskudnim zemljišnim resursima, te stvara proizvode koje morate probati u životu. Iako ne jedini, ali ponajbolji proizvodi Istočne Hercegovine, svakako su sir i med.

Ako se uputite iz niske Hercegovine od Trebinja, preko Ljubinja, Berkovića, Bileće do visoke Hercegovine Gacka, Kalinovika i Nevesinja nailazićete na domaćine koji svoj život provode ujedinjeni s prirodom u borbi i ljubavi. Ta borba uz veliku ljubav je kroz vijekove prenosila znanja koja su stvorila neke od proizvoda jedinstvenih u svijetu kakav je sir iz mijeha.

Jedna legenda o nastanku Hercegovine.

Kad Bog stvaraše zemlju dade on svojim anđelima rešeto, a u njega im nasu i zemlje i kamena pa im reče: „idite i ravnomjerno rasporedite po zemlji.“ Oni otidoše i sijahu, sijahu kroz rešeto, dok na njemu ne ostade samo krupni kamen koji ne mogaše proći. Gdje prosuše samo zemlju narod tamo živi u izobilju i blagostanju. Vratiše se anđeli s rešetom punim kamena i rekoše Bogu da nisu znali šta da učine sa njim. Kad to Bog vidje silno se rasrdi, ali sam po sebi milostiv, ne htjede ih kažnjavati nego im reče: „Idite i bacite negdje i to kamenje, nekome će nekad biti od koristi.“ Oni, kad dođoše iznad Hercegovine, tu isprazniše rešeto. Onda Bog stvori Hercegovca, a kad ovaj vidje gdje treba da živi poče ridati i naricati: „Bože što mene osudi da živim u ovom jadu, ni zvijeri ovdje ne mogu preživjeti.“ Odgovori Bog: „Istina je da sam te stavio da živiš u najgorim mogućim uslovima na zemlji, ali sve što budeš proizveo u ovom kamenu ja ću blagosloviti da bude vrednije od zlata.“

(Zabilježeno u selu Brataču, 2005.)

Krenite iz legende u mjesto događaja. Ostavite na trenutak gradove i posjetite ruralnu Hercegovinu. Posjetite Morine – hercegovački Tibet, Čemerno, Volujak i Lebršnik, Gacko, Nevesinje, Trusinu, doživite Hercegovinu onako kako je hercegovci žive od pamtivjeka, dovijaju se kako od malo napraviti dovoljno za život. Kako surovo pretvoriti u pitomo. Naći ćete krajeve, ljude, proizvode i običaje kao nigdje drugo. U kamenu, u dinarskim vrletima, na padinama niskih i visokih Dinarida posebna je ispaša za hercegovačko gatačko goveče i pramenku. Ovaj jedinstveni planinski lanac je „iznjedrio“ sir iz miješine, posebno kulturno nasljeđe ovih krajeva.

Sir iz mijeha

Prema nađenim pisanim dokazima, u Hercegovini se pravi od 14. vijeka. Nastao je kao rezultat ljudske potrebe da namirnice čuva duži vremenski period. Sir iz mijeha se pravi od svježeg kravljeg, ovčijeg ili kozijeg mlijeka ili njihovom mješavinom. Odmah po muži mlijeko se zasirava i pravi velika sirna gruda koja se cijedi pod prirodnim tegom kamenom oko 24 sata. Grude se zatim lome i sole i stavljaju u zadimljenu ovčiju mješinu. Sir se dobro sabije u mijeh drvenim nabijačem ili rukom, a zatim se konopom zaveže otvor kroz koji je sir stavljan u mješinu. Puna mješina se stavlja na drvene daske gdje zrije.

Umijeće pravljenja mješine je zanat očuvan vijekovima, te se smatra možda najstarijim pokušajem čuvanja mliječnih proizvoda na duži vremenski period. Mješina se pravi od kompletne ovčije kože sa koje se obrije vuna, zatim se opere, zavežu se otvori, naduva i objesi na dim par dana da se osuši. Osušena mješina se opere i spremna je za stavljanje sira. Posao nimalo lak. Izum karakterističan za krajeve sa teškim životnim uslovima. Ali i ljude koji, baš zbog teškog života više vrednuju sve plemenite i vrijedne ljude izvan svoga kraja.

Sir iz mijeha je kandidat za UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine svijeta.

Kajmak iz mijeha

Još jedan gurmanski dragulj iz Hercegovine. Pravi se od prokuhanog kravljeg ili ovčijeg mlijeka i koje se „razlijeva“ na drvene posude „škipe“ gdje odstoji najmanje 24 sata. Nakon toga kora se skida i slaže u kacu gdje se ocijedi desetak dana, a zatim prebacuje u pripremljeni mijeh gdje zrije oko dva mjeseca. Kajmak iz mijeha poprima okuse mješine i hercegovačkih planinskih pašnjaka koji su karakteristični po velikom biodiverzitetu planinskih trava. Kajmak iz mijeha u kombinaciji sa pečenim krompirom zvanim „pole“ je nešto što ne smijete propustiti da probate u Hercegovini.

A na jugu, u području Bileće, Ljubinja, a naročito u mediteranskom Trebinju, i njegovoj okolini, osjetićete miris mora, čempresa, ruzmarina, kadulje, zanovijeti. Južna Hercegovina je pitomija. Snijeg rijetko pada, a ljeta su dosta topla. Pčelu, taj simbol nade i života, Hercegovci brižno čuvaju i paze. Znaju dobro koliko je vrijedan plod njihvog rada. Ljeti, kad nastupi suša, čitave pčelinjake sele u sjevernu Hercegovinu, u svježinu i sigurnost.

Med iz Hercegovine

Već odavno ne treba nikakvu reklamu. Med iz Hercegovine je najtraženiji med u Bosni i Hercegovini, a i izvan njenih granica. Zašto? Pa zato što Hercegovačko sunce izmami najrazličitije cvjetove i trave da rastu po krševitoj hercegovačkoj zemlji. Zato u svom životu ne smijete propustiti da probate hercegovački med, posebno onaj od kadulje, vrijeska ili zanovijeti, biljaka koje u Hercegovini imaju posebnu snagu i aromu. Morate pokušati sanirati bar jednu prehladu propolisom koga su vrijedne pčele nakupile sa ljekovitih hercegovačkih trava. Morate podići svoj imunitet matičnom mliječi iz voljene Hercegovine. I neizostavno uživati u cicvari s medom i mladom kajmaku s medom.

Kako prema legendi Bog Hercegovini dade kamen da od njega živi, Hercegovci su ga zavoljeli i prema njemu se odnosili s poštovanjem i uvažavanjem. Od kamena su zidali crkve, kuće, štale, mlinice, čatrnje, trapove… pravili puteve i mostove, klesali nadgrobne spomenike, ograđivali njive i dolove, te pravili predmete svakodnevne upotrebe kao što su kamenice, žrvanj, kameni mlinovi, gumna za vršidbu žita i seoska okupljanja.

Na putu sira i meda Istočne Hercegovine osjećaćete se kao da putujete kroz vrijeme – kao da ste na Putu „Tragovima predaka“. Od vremena Ilira za koje se pretpostavlja da su živjeli na ovim prostorima unazad 2200 godina ostale su gradine (zidani gradovi) i gomile (veliki stokovi krupnog kamenja) za koje se pretpostavlja da su bile grobnice.

Iz perioda Srednjeg vijeka u Hercegovini je ostao ogromni broj nadgrobnih spomenika, stećaka, koji predstavljaju monolitne blokove ukrašene različitim motivima. Nema mjesta, kraja u Hercegovini gdje nećete naći stećke. Najveća nekropola od 462 nadgrobna spomenika nalazi se u selu Krekovi u Nevesinju, čuvena le legenda o Svatovskom groblju i stećcima na Morinama, koje neki još zovu i Hercegovački Tibet, a u malom Ljubinju ima preko 1000 stećaka od kojih oko 250 ukrašenih. Stećci su upisani na UNESCO listu svjetske kulturne baštine.

Putujući kroz vrijeme u Hercegovini ćete naići na veliki broj cesti iz vojnih utvrda iz perioda Rimljana. Svjedok ovoj činjenici je dobro očuvan rimski put u selu Bratač dužine oko 500 metara koji direktno vodi na most Ovčiji brod. Na mjestu Drenovik se nalazi dobro očuvano rimsko naselje.

Zatim ulazimo u period Turske carevine koja je na području Hercegovine ostavila velikog traga. Jedan od bisera arhitekture iz perioda Turske carevine svakako je Ovčiji brod, kameni most u selu Bratač na rijeci Zalomci. Izgrađen je u potpunosti od kamena i ima tri luka. Dužina mosta je 35 metara, a širina 3 metra. Ime su mu dali čobani, koji su preko njega vodili stada ovaca na ispašu u planine.
Iz Turskog perioda prelazimo u ostavštinu Austro-Ugarske carevine koja je po našim selima posebno radila na kaptiranju izvora pitke vode i izgradnji puteva.
I nemoguće je ne primijetiti Hercegovačku zemlju kao izvezenu suhozidama, kamenim ogradama i ne pomisliti koliko su ovi ljudi bili vrijedni da donose toliko kamena i ograđuju vrtače i uvale do kojih se samo konjem može doći.

Na svakom pedlju Hercegovine raste neka samonikla biljka od koje se nešto pravi ili se sa njom liječi. Najčešće rastinje u ovim terenima su lješnici, odnosno ljeskova šuma. Nisu rijetke ni tzv. trensle-divlje trešnje (Prunus avium L.) koje su veoma rijetko viđeno drvo u Bosni i Hercegovini. Veoma je otporna i može izdržati temperature do -28͐ᐤC u fazi zimskog mirovanja. Dosta su prisutni i lipa i jasen. Tu je i različito drugo rastinje kao što su: šipur, drijen, glog i dr. Od ljekovitog bilja najviše je prisutan sporiš (hajdučka trava), zova, lipa, šipurak, glog i kantarion. Od samoniklog bilja, nakon velikih kiša u proljeće i jesen u selu rastu pečurke (divlji šampinjoni), drijen, divlje kruške,divlje jabuke, divlje šljive (trnošljve). Proizvodi koji se dobiju upotrebom samoniklog bilja su najčešće sokovi od zove, sporiša i drijena, zatim rakija od krušaka divljaka.